Izložba u Galeriju Klovićevi dvori stiže iz muzeja Jeu de paume, Pariz. Ostvarena je u suradnji sa Francuskim institutom iz Zagreba.

Gaspard – Felix Tournachon (1820. – 1910.) postao je Nadar kad mu je bilo dvadeset godina. Bio je prvi fotograf koji se suprotstavljao uvriježenim mišljenjima, koji je išao do kraja svojih zamisli (zračna fotografija) i svojih ukusa. Najbolji njegovi portreti su bili portreti ljudi koje je najbolje poznavao. Uz nekoliko rijetkih iznimki, fotografirao ih je izolirano, gotovo bez ikakvog dekora. Slikama dominiraju lica. Pun poštovanja, diskretan, nije gnjavio svoje modele niti ih je pokušavao natjerati da priznaju ono što se priznati ne smije. Na prvi je pogled hvatao izraze lica, nije se služio retušom. Čisti fotografski čin, bez ukrašavanja. Njegovi veliki portreti predstavljaju pravi Panteon njegova vremena. "Fotograf uvijek ima pravo biti umjetnik", napisao je već 1859., govoreći o izložbi, jedan kritičar u časopisu „Gazette des Beaux-Arts“. Govorio je o Félixu Nadaru, onome pravom, onome koji je imao moralnu inteligenciju svojih modela, i osjećaj za svjetlost.

Félix Tournachon, zvani Nadar, intenzivno je proživljavao iskustvo svojega vremena, s nevjerojatnim oduševljenjem kretao je u različite pothvate, a ostavio nam je neke od najtočnijih portreta svojih suvremenika. Brojni poslovi kojima se bavio omogućili su mu da se susretne s tisućama različitih velikana, a njegov prilagodljivi karakter odražavao je njihove moći.

Nadarovi portreti ostavljaju nam iznimno ekspresivnu sliku njegovih najslavnijih suvremenika. Na svakom je licu znao istaknuti najvažniji aspekt karaktera: Baudelaire preciznih crta lica, dubokog i prodornog pogleda, u konjaničkom stavu; Delacroix moćnog lica, prepunog snova; Victor Hugo, teške, zamišljene i senzualne glave; Lamartine, kojeg Nadar nije volio, i kojeg nam pokazuje kao veliku mršavu pticu, tužnog i ispijenog izgleda. Nadar je bio portretist kakvog nema. Kako li mu je to samo uspijevalo. Dobivanje negativa slijedi automatizam koji je autoru trebao ostavljati relativno malo kreativnog prostora. Neki su Nadarov uspjeh objašnjavali njegovim tehničkim sposobnostima; no, novi se postupci brzo šire i gotovo istog časa postaju dostupno svima. A baš na samom početku, u trenutku kad Nadar još nije imao ni usavršene studije ni brojne suradnike, napravio je svoja najsjajnija djela. Drugi su opravdano smatrali da je imao izražen talent za igranje sjenom i svjetlom, i isticanje vrijednosti. Ali ništa od svega toga ne objašnjava njegovu upadljivu nadmoćnost. Posao fotografa je stalna suradnja s modelom. Nadar, koji je poznavao sve važne ljude u Parizu, i koji je imao toplu narav, znao je stvoriti odgovarajuću atmosferu, uliti povjerenje svojim mušterijama, te ih potaknuti da sasvim spontano zauzmu karakterističnu pozu.

Tijekom cijele svoje karijere, Nadar je bio izvrstan u stvaranju atmosfere. Ponekad samo za običnu reklamu. Ili pak za pripremu uspjeha nekog otkrića. Ta se njegova sposobnost iskazala osobito učinkovitom kad je trebao svoje suvremenike dovesti pred objektiv onakve kakvi oni doista jesu. Taj je nadareni redatelj znao kao fotograf biti jednostavno najekspresivniji tumač ljudske stvarnosti.