Gemeentemuseum Den Haag / Moderna galerija /Galerija Klovićevi dvori

Autori koncepta: Biserka Rauter Plančić, Benno Tempel, Igor Zidić

Autor teksta: Igor Zidić


Nakon izložbe Vlahe Bukovca održane u Haagu od 26. rujna 2009. do 10. siječnja 2010., djela ovog slikarskog velemajstora moći će se razgledati u Galeriji Klovićevi dvori, gdje će biti izložena od 2.-28. veljače 2010.
Prodor Bukovčeva opusa u reprezentativne izložbene prostore Europe i svijeta započeo je još 2000. godine u Pragu, da bi se nastavio u Liverpoolu na prijelazu iz 2005. u 2006. godinu, te kasnije u Londonu. Hvalevrijednu inicijativu „povratka Bukovca na svjetsku likovnu scenu“ započeo je tadašnji ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, a nastavila Biserka Rauter Plančić, koja je naslijedila mjesto ravnateljice iste institucije. Izložba u Gemeentemuseumu u Den Haagu najveće je Bukovčevo predstavljanje u Europi, a nekadašnji izložbeni partner Galerije Klovićevi dvori, koji je predstavljanjem remek-djela Haaške slikarske škole 2006. godine, uspješno nastavio niz međunarodnih blockbustera po drugi je put hrvatsku likovnu scenu uvrstio na kartu Europe, ovaj put izlaganjem ponajboljeg djela naše likovne tradicije u svojem reprezentativnom muzeju. Izložba Vlahe Bukovca u Klovićevim dvorima, prilika je za svečanost susreta s Bukovčevim djelima i jedna od nikad iscrpivih prilika uživanja u majstorstvu Bukovčeva kista, u rafinmanu njegova eklekticizma kojeg je u svojem opširnom eseju u povodu Haaške izložbe redefinirao Igor Zidić. „…Sve je, u njegovu životu i djelu, uvelike determinirano statusom i statusnim argumentima, ali i znatnim sredstvima, kojima je, u većem dijelu potonjega života, ipak raspolagao. Ali, ako su neke slike i atelijeri nosili pečat minuloga vremena, drugi su ga detalji pokazivali kao čovjeka novoga doba: bio je to i kao ležeran slikarski erotoman, kao pasionirani biciklist, kao ekološki osviješten građanin, kao zaštitnik mladih i ljubitelj životinja, kao umjetnik koji uvažava znanost, kao svjetski putnik, kao hedonist, kao umjetnik kojemu njegova umjetnost nije bila dostatna (premda mu je bila važnija od svega drugog), pa je svirao nekoliko instrumenata i bio poliglot i globalni nomad prije globalizacije i Bonita Olive; on je anticipirao mnoge pretpostavke Postmoderne i bio to što je bio: vrhunski eklektik, imajući temelj u Hrvatskoj i Francuskoj, Engleskoj, Americi i Češkoj, rastući iz samog srca akademizma (Cabanel), živeći i radeći u Parizu impresionista i simbolista, „izviđajući“ i slikajući po Engleskoj, trgujući u Sjedinjenim državama, podučavajući i slikajući u Zagrebu i Pragu. No, imao je i sebe: svoje, u svim tim mijenama očvrsnulo biće, koje nije mogao zatomiti i koje je, prije ili poslije, moralo doći do izražaja: to je njegova „čvrsta jezgra“, onaj dio njega samoga, koji ništa nije moglo pokolebati i koji sve oko sebe provjerava, ispituje i klasificira. Za takve kućne analize treba uvijek vremena, to se ne rješava na prečac i on, dakako, uvijek malo kasni, uvijek – kao i većina rasnih eklektika – malo zaostaje u trci s vremenom. Kad bi ga netko o tome pitao on bi, zacijelo, uzvratio: „Ne utrkujem se s vremenom, nego se borim za vrijednosti.“…“ (završetak citata iz: Igor Zidić: Vlaho Bukovac – Hrvatski kozmopolit, tekst u katalogu izložbe)

Djela na izložbi prikupljena su iz najvažnijih javnih institucija, muzejsko-galerijskih ustanova, javnih i privatnih zbirki Hrvatske, ali i Srbije, Crne Gore, te Bosne i Hercegovine. Već po svom odlasku u Hagg izložba je pobudila velik interes javnosti i medija, a intrigantna selekcija autora izložbe, nadamo se, ni domaću publiku neće ostaviti ravnodušnom.
Izložbom su objedinjena najvažnija djela, žanrovi i pravci unutar kojih se slikar kretao, ali i podastrti neki novi artefakti i svježa otkrića.
Posljednja je Bukovčeva retrospektiva otvorena 1988. godine u Umjetničkom paviljonu (autorica Vera Kružić Uchytil). Nakon nešto više od dva desetljeća otvorila se nova mogućnost susreta sa djelima ovog, možda najslavnijeg hrvatskog kozmopolita. Najvažnije je dakako, naše svjedočenje Bukovčevu povratku kući, izlasku iz hrvatskog „rezervata“ (kako je to lijepo sročio autor teksta Igor Zidić) i odlasku u svijet kojem je za života, kao njegov građanin, prvenstveno pripadao.