Slikar Gašpar Bolković Pik dijelio je desetljećima sudbinu one "druge", iseljene Hrvatske, ali je inspirativno nikada nije napustio. Zavičajna mediteranska regija trajno je obilježila njegovu slikarsku poetiku. Nenametljiva njegova osobnost, čiji je životni put osvjedočenog domoljuba ostao posljedično obilježen «olovnim» poslijeratnim godinama, od kojih se tamničkih vremena (1945/47) čitav život borio s teškom bolešću i što ga je nagnalo u iseljeništvo, u mnogome su uzrok tome što se njegovo ime na hrvatskoj likovnoj sceni postupno gubilo iz vida.

Rođen je u Rabu 1929. godine, školovao se u Šibeniku i Zagrebu. Nakon izlaska iz zatvora 1947. studira slikarstvo (1947-1951) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ive Režeka i specijalki prof. Marijana Detonija.
U startnoj poziciji pedesetih godina, kad je kao likovni pedagog predavao na školama u Petrinji, Čakovcu i Varaždinu i zapaženo posvuda izlagao, likovna ga je kritika pozicionirala među perspektivne pojave (tada) mlađe generacije, uz Đuru Sedera, Aleksandra Srneca i Ivu Vojvodića. Godine 1958. postaje članom grupa likovnih umjetnika «Zagrebački krug», sudjelujući na zajedničkim izložbama. Nakon što se 1967. preselio u Ravensburg, njegova se slikarska afirmacija nastavljala u novoj sredini, neprekidno održavajući žive veze sa zavičajem. Obol svojoj podvojenoj zavičajnosti dao je nakon domovinskog rata, zbližujući prijateljskim povezivanjem dva grada: Ravensburg, koji ga je prigrlio, i Varaždin, gdje je kao slikar i sjajan pedagog ostavio za sobom duboke tragove i neizbrisiva prijateljstva.

Njegova slikarska formacija krenula je iz naše međuratne situacije i likovne tradicije na kojoj je osnovi razvijao dalje posve autentičnu izražajnost okorjelog figurativca, ekspresivne kolorističke izražajnosti. Već je tada bio usmjeren prema onoj liniji slikarskog moderniteta koja je svoju likovnu poetiku zasnivala na kolorističkoj osjetljivosti.. Slikarska faktura na Bolkovićevim platnima isijava sličnim odsjajima žarkog kolorita reduciranog na usku kromatsku skalu boja mediterana (crveno, oker žuto, modro, crno, bijelo).
Premda je ostao vjeran figurativnom izražavanju, premda su granična apstraktna okušavanja ostala izvan njegova interesa, Bolković nije umjetnik statične formacije. Naprotiv, u njegovu opusu bilo je mijena i stilskih preobrazbi, ali ono što se u njegovu slikarstvu provlači kao izrazita konstanta, koju možemo pratiti od samih početaka jest njegov figurativni ekspresionizam. Osobito su u tom smislu značajna njegova ostvarenja zadnjih desetljeća. Kad se osamdesetih godina vraća svojoj elementarnoj vokaciji ekspresivnog kolorizma snažnih kontrasta reducirane palete i krajnje pojednostavljenoj figuraciji, koja eskalira u ekspresivnoj fantazmagoriji koju je ostvario u ciklusu "Ecce homo", zastrašujućoj metafori osobne drame - suočavanja sa smrću, kao i njegovim potresnim reakcijama na epopeju domovinskog rata.
Kako je Bolkoviću 2004. godine, prigodom 75. godišnjice života u Varaždinu održana retrospektivna izložba, ova izložba nema karakter retrospektive, već se njome želi u jednom selektivnom i kritičkom izboru od pedesetak najrelevantnijih djela, prezentirati njegova svojstvena likovna komponenta figurativne ekspresije, nabijena egzistencijalističkim prizvukom, što nosi neosporan pečat autentičnog slikarskog izričaja.
Na taj način želi se ovom izložbom vratiti ime Gašpara Bolkovića u hrvatski likovni krug, kojemu pripada ne samo zavičajnošću, već pretežitom tematskom zaokupljenošću što ga svrstava u lijepu liniju naše mediteranske tradicija.