Walter Neugebauer - Čovjek koji je stripom mislio film

Pionir zagrebačkog stripa Walter Neugebauer, čovjek koji je svojim stripovima od samih početaka filmski promišljao i kadrirao svoje i/ili tuđe narative, s filmom se prvi put povezuje u dvadeset i drugoj godini – i to posredno.

 

Kao zaposlenik Državnog izvještajnog i promičbenog ureda, centralnog propagandnog aparata Nezavisne Države Hrvatske, koji je itekako imao potrebu za darovitim umjetnicima, Walter Neugebauer biva angažiran kao jedan od autora postava izložbe Židovi. Izložba je to koja je otvorena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu od 1. svibnja 1942. i koja je u svojih mjesec dana trajanja obarala sve rekorde posjećenosti.

Po klasičnoj nacističkoj matrici ovom se izrazito antisemitskom izložbom hrvate upozoravalo na “židovsku opasnost” i doslovno pozivalo na linč. Paralelno s izložbom snimljen je i dokumentarni film imena Kako se stvaraju izložbe/Kako je nastala protužidovska izložba. Ovaj jedanaestominutni film, prikazan u kinima prvi put već 3. svibnja 1942., spada među najmračnija poglavlja hrvatske kinematografije uopće. Rađen po uzoru na poznatu nacističku šprancu koju je još 1938. postavio Fritz Hippler svojim filmom Der ewige Jude, endehaški je film uz obilje predrasuda, rasne mržnje i poticanja na istrebljenje u većem svojem dijelu ipak uspio prikazati i rad na samoj izložbi – kao i istaknute suradnike.

Jedan od likovnih autora bio je i daroviti crtač Walter Neugebauer. Narator filma, od svih autora, jedino Neugebauera poimence navodi ustvrđujući kako “nitko ne bi rekao da je on tako mlad”. Jasno je da je publika u NDH jako dobro znala tko je Walter Neugebauer, no ovo im je bila prva prilika da ga vide i na filmskom platnu. Jedna od snimki prikazuje Waltera Neugebauera kako crta i karikaturu “tipičnog” Židova. Iako je spomenuta izložba u NDH bila izvanredno uspješna (što se posjete tiče), Neugebauer se više na kino platnu nije nikad pojavio. Trebalo je čekati završetak rata, promjenu države i društvenog sistema pa da se sada nešto stariji Neugebauer okuša i kao redatelj. Upravo nam je njegov redateljski aspekt ovdje najzanimljiviji. Zato posebnu pažnju posvećujemo trima najreprezentativnijim filmskim djelima. 

 

Narod odlučuje – svi na izbore (1945.)

 

Narod odlučuje – svi na izbore, kratki je propagandni reklamni animirani film stvoren 1945. godine za Direkciju za film tadašnje Narodne Republike Hrvatske. Ususret izborima za Ustavotvornu skupštinu 11.11.1945., dvominutni Narod odlučuje – svi na izbore prikazivan je u kinima kao svojevrsno upozorenje (u svojoj knjizi 101 godina filma u Hrvatskoj Ivo Škrabalo 1998. navodi podatak da je film s velikim uspjehom prikazivan i u kinu na otvorenom – na Jelačićevom Trgu).

Naime, osnovna ideja bila je da se među kandidatima na predstojećim izborima mogu skrivati i okorjeli zločinci iz rata koji je još prije par mjeseci bio realnost. Fascinira stoga možda najretoričniji moment samog filma u kojem se jedan od kandidata najprije prikazuje kao nasmiješena ovčica da bi se zatim “raskrinkao” njegov pravi identitet – onaj nakaznog muškaraca u ustaškoj uniformi s nožem u ruci – naravno u polumraku. Ovakav pristup nije bio ništa novo u domaćoj ali i svjetskoj propagandi onog vremena, međutim fascinira podatak da ga stvara isti čovjek koji je dvije godine ranije sudjelovao u nastanku izložbe suprotnog ideološkog i idejnog predznaka.

Pokazatelj je to stanovite uklete darovitosti pojedinca na našem prostoru gdje se on da bi stvarao (i preživio), mora (ili odabire?) staviti u službu vladajućeg režima – bez obziran na njegov predznak. Ono što je u spomenuta dva primjera tipično za Neugebauera, bez obzira na obračun s izmišljenim (prvi) ili stvarnim (drugi) neprijateljem, jest ustrajanje na iznimno visokoj profesionalnoj razini. I dok je njegov rad na protužidovskoj izložbi prije svega okrenut lepršavoj karikaturalnosti (za razliku od histeričnog mraka same izložbe), likovi u kasnijem, animiranom, primjeru pokazuju pak elemente nakaznosti.

Iz filma je lako čitljiv poziv na linč ideoloških neprijatelja, no to vjerojatno već izlazi izvan autorskih ingerencija samog Neugebauera. Tako je Grad u kojem se ljudi okupljaju kako bi pregledali listu izvješenih kandidata za predstojeće izbore sve samo ne veseo. U vrlo mračnom filmskom prostoru, ponegdje gotovo ekspresionistička scenografija ipak odaje autorski stav iz kojeg se iščitava odsutnost (komunističke?) idile… Je li pretenciozno na ovom mjestu iz ovih podataka slagati konstrukt o Neugebauerovoj subverzivnosti, tema je za neku drugu priliku. Ipak, ostaje zaključiti da je Walter Neugebauer kao redatelj startao jako dobro i zapaženo. Ne čudi stoga što je upravo on, uz neodvojivog suradnika brata Norberta, bio redatelj prvog animiranog filma stvorenog u poslijeratnoj kinematografiji.

 

Veliki miting (1951.)

 

Stripovska prošlost i prvi izlet u animiranu sferu pokazali su da je Walter Neugebauer više nego sposoban prihvatiti se zadatka koji ujedno i znači pionirski rad. Radilo se o animiranom filmu Veliki miting proizašlom iz redakcije slavnog Kerempuha, kojega je tada vodio svestrani Fadil Hadžić. Iako je Kerempuh bio zadužen za agitpropovski humor i ocrnjivanje ideološkog neprijatelja, zapravo je na osebujan način otvorio prostor slobode izražavanja (humor je bio, i još uvijek jest, sjajna alatka za peckanje rigidnog režima).

Kerempuhova popularnost omogućila je da se ambicije vodstva okrenu i prema filmskom mediju. Sreća u nesreći pojavila se u ponedjeljak, 28. lipnja 1948. godine i zvala se – Rezolucija Informbiroa. Staljinovo rezolutno optuživanje Tita za skretanje sa utabanog marksističko-lenjinističkog puta, preko noći stvorilo je jugoslavenskim vlastima novog neprijatelja – a Kerempuhovcima novu, kako se činilo, nepresušnu temu. Budući da je IB trajao od 1948. pa sve do 1955. godine, jasno je bilo da će država uz političku, započeti i umjetničku ofenzivu kako bi što uspješnije ocrnila protivnika i tzv. malom čovjeku jasno objasnila zbog čega dojučerašnji saveznik i politički bog Staljin više nije vrijedan štovanja.

Satiričari tu nisu bili izuzetak pa tako pod Kerempuhovom egidom nastaju kratke filmske humoreske koje su trebale označiti njihovu uspješnu tranziciju od zidnih novina, preko stripa i izdavaštva na igrani film. Iz Dnevnika Kerempuha Bogdana Maračića (1950.) i Tajna dvorca I.B. Milana Katića (1951.) trebala su na suptilan način ismijati sovjetska ideološka presizanja prema Jugoslaviji. Međutim, prvi je film odmah zabranjen i gubi mu se svaki trag slijedećih šezdesetak godina (pronađen je i prikazan tek 2012.!). Drugi je pak startao u kinima vrlo neuspješno i vrlo brzo, nakon svega jedne prjekcije, iz njih nestao. Oba filma ismijavala su rezoluciju IB-a. U prvom je ona ismijavana kroz prikaz Profesora  Budalastova, sovjetskog znanstvenika koji drži dosadno predavanje o ruskom doprinosu – gotovo svemu što postoji. U drugom filmu Rezolucija je bila balerina koja neuspješno zavodi radni narod Jugoslavije.

Treći igrani doprinos Kerempuhovog peckanja vidljiv je i u ukletom Ciguli Miguliju Branka Marjanovića (1952.). Iako je u podlozi scenarija Jože Horvata i bio Ivan Ivanovič – Rus s kojim se ismijavalo – autoironija nije prošla i taj je film bio zabranjen. Međutim, snimljen je i četvrti Kerempuhov film – ovog puta animirani. Ne samo da on nije bio bunkeriran – naprotiv, njegov je uspjeh bio golem.

Kao i svoji neslavni prethodnici, i Veliki miting je kao temu imao Rezoluciju IB-a, ovdje doslovno prikazanu kao “novinsku patku”. Pod direktorskom palicom Kerempuha i Fadila Hadžića, a prema ideji Mirka Tišlera, špica filma navodi da je scenarij “kolektivni rad ekipe” dok je autorstvo na filmu podijeljeno je ponovno između braće Neugebauer. “Glavni crtač i likovna režija” – titula je koja je na špici Velikog mitinga pripala Walteru, dok je titulu “sadržajne režije i gagova” ponio Norbert Neugebauer. Snimatelj i montažer bio je Frano Vodopivec, a glazbu je napisao Eduard Gloz.

Priča prati šefa “inform reklame” Pavela Judina kako u Bukureštu sastavlja Rezoluciju (novinsku patku). Samo mjesto radnje – Bukurešt – vrlo je važna lokacija u vrijeme sukoba Tito-Staljin – odatle je naime i odaslana sama Rezolucija. Bogdan Maračić u spomenutom Iz Dnevnika Kerempuha također dio filma smješta u glavni grad Rumunjske, pokazujući naličje tamošnje Komunističke partije koja djeluje isključivo po diktatu SSSR-a. Ovdje je taj moment prikazan vrlo doslovno – iz Moskve telefonom Judinu stižu “patke”, on ih odašilje radijom ili ih stavlja u svoj stroj za pisanje te sjedi na njihovim jajima uz nezaobilazni “harašo!”. Interesantna je paralela s Maračićevim Kerempuhom: naime u njegovom filmu sovjetskog komesara glumi Stevo Vujatović dok ovdje, kod Neugebauera, upravo on daje glas Judinu.

Posebno je zanimljiva i zemljopisna karta na njegovom zidu, na kojoj je Jugoslavija nazvana “čudovišna zemlja” – što je opet motiv koji se pojavljivao i u prethodna dva Kerempuhova filma: od Katića do Maračića. Judin ne dozvoljava svom malom novinaru da vidi što se krije ispod natpisa “čudovišna zemlja”, ali ga zato šalje na zadatak Enveru Hoxhi “zaštitniku žaba i komaraca” u Albaniju. Tu, prema naputku Rezolucije, glavna žaba u močvari krekeće protiv Jugoslavije a hvali Hoxhu što ne dozvoljava da se isuši Skadarsko jezero.

Posebno je zabavna povorka “žrtava jugoslavenskog terora” u kojem marširaju ranjene i pretučene žabe. Najednom dolazi od oluje koja prekida veliki žablji miting a našeg malog novinara baca, ni manje ni više, u “čudovišnu zemlju Jugoslaviju”. Ono što tamo vidi fascinira ga: tvornice (kojima upravljaju radnici) u punom pogonu, seljačko-radne zadruge, izgradnja Novog Beograda, hidrocentrale, popis udarnika (s neizbježnim Alijom Sirotanovićem), natpisi “Tito” posvuda, autocesta Zagreb-Beograd. No, vrlo brzo ga oluja vraća u Bukurešt i poruka je odmah jasna: srednjovjekovni tornjevi Bukurešta trebaju djelovati mračno i nazadno u odnosu prema obasjanim novogradnjama Novog Beograda. Propagandistički arhitektonski kontrapunkt par excellance.

Novinar podnosi izvještaj Judinu i, logično, završava u zatvoru. Jasno, sam Judin sad piše novu “novinsku patku” ali je toliko napuhava da ona jednostavno pukne, uništivši i Judina i sebe. Na njezin grob pada možda najzabavniji natpis Velikog mitinga koji finalno otkriva rumunjski odnos prema Jugoslaviji sjajno parafrazirajući tada toliko omiljenu rečenicu: “za čvrsti mig i navodnu demokraciju”.

Iako vođen jasnom posvetom crtićima Walt Disneya, od gegova do stila, Veliki miting upravo zbog svoje doslovnosti i ravnocrtnosti umjetnički nije dosegao veliki uzor već, baš suprotno, ostao je fantastičan primjer filmske propagande koja je i danas nevjerojatno zanimljiva. Ipak, taj i takav Veliki miting pokazao je kako je u Zagrebu toga vremena sve spremno za rađanje svjetskog kinematografskog fenomena koji će postati poznat kao Zagrebačka škola crtanog filma.

 

 

2008 Die Wahl des Präsidenten

 

Da nije imao problema s posvetama velikim uzorima, Walter Neugebauer pokazao je i u svom gotovo nepoznatom devetominutnom animiranom filmu 2008 Die Wahl des Präsidenten/ 2008 Izbor predsjednika. Ovaj animirani film adaptacija priče Franchise Isaaca Asimova, prvi put objavljene 1955. u časopisu If: The World of Science Fiction. Smještena u budućnost, u “daleku” 2008. godinu u vrijeme predsjedničkih izbora, priča ocrtava Ameriku budućnosti.

Na snazi je tzv. elektronička demokracija. Super kompjuter Multiwahl odlučuje o pobjedniku predsjedničkih izbora tako da odabere jednog, tipičnog, Amerikanca, kojeg ispituje o raznim stvarima. Nakon obrade podataka kompjuter zaključuje tko je najbolji predsjednički kandidat. Ovaj sjajan animirani distopijski spoj Isaaca Asimova i Waltera Neugebauera kao da ujedno spaja i dvije sjajne animatorske tradicije u jednu.

Najprije, oblikovanje samih likova kao i futuristička scenografija neodoljivo podsjeća na likove Williama Hanne i Josepha Barbere – posebice onih iz The Flintstones-a i The Jetsons-a dočim lik starog profesora koji objašnjava tradiciju glasanja Neugebauer uzima ni više ni manje nego iz svog ratnog Zabavnika. Ovakva kombinacija ima iznimno zanimljivo mjesto u Neugebauerovom opusu – naime prethodni filmovi sadržavali su u sebi uvijek jednu povijesno-nostalgičnu notu, najčešće poentiranu u historijskoj scenografiji  – bez obzira na suvremenost teme. Ovdje toga nema.

Futuristički svijet je svijet čistih linija, sjajnih prostora, nema prijeteće povijesne podloge koja na neki način rukovodi likovima. Likovi nisu tradicionalno Disneyevski obli i ljupki – naprotiv oni su uglati i vrlo jasno omeđeni. Umjesto povijesti likovi su ovdje okrenuti – televiziji. Golemi, predimenzionirani ekran koji dominira kućom glavnih junaka i pomoću kojeg saznajemo gotovo sve o novom načinu biranja predsjednika ničim ne odaje društveno zastranjivanje.

Iako i eksterijeri pršte od svijetla, kroz film se ponovno provlači ona ranije spominjana Neugebauerova subverzivnost. U tom i takvom svijetu glas razuma starog profesora zanemaruje se sve dok se o nehumanosti ne osvjedoči sam glavni lik koji i sam prolazi liječnički pregled – opet blještavo osvijetljen. Sjajno je to likovno rješenje gdje (pre)više svijetla zapravo prikriva svu nehumanost budućnosti čovječanstva. Zanimljivo je iz današnje perspektive gledati film o distopijskom svijetu koji možda i sami danas živimo – a da tog uopće nismo svjesni. Bez obzira imamo li uglate ili meke crte lica.   

***

Za kraj valja zaključiti da je Walter Neugebauer u svojoj domaćoj ali stranoj kinematografskoj fazi vrlo zanimljiv. Kao animator i kao redatelj. Bilo da se radilo o animiranom, igrano-reklamnom ili čisto namjenskom filmu svijet Waltera Neugebauera često nadilazi potrebe aktualnog projekta. Zbog toga njegova likovna darovitost, govor simbolima i sakrosanktno poštovanje otaca animacije ne samo da ga svrstava u vrh domaće nego i europske filmske proizvodnje. Njegov filmski rad reprezentativno je predstavljen na ovoj izložbi. Tek predstoji detaljna analiza, datacija i valorizacija cjelokupnog njegovog filmskog opusa.

 

* Tekst je originalno napisan za katalog izložbe radova Waltera Neugebauera koja je na snazi u Galeriji Klovićevi dvori. Daniel Rafaelić je jedan od autora te izložbe, koju je oplemenio rasvjetljavanjem slojevitog odnosa ovog genijalnog strip autora s filmom.

 

Autor teksta: Daniel Rafaelić

Izvor teksta: arteist.hr